-Autor: Milorad Vesić

Vrtio sam iznova i iznova taj snimak od prije neki dan. Mladi košarkaši Srbije nakon pobjede u finalu Evropskog prvenstva za mlade do 18 godina u Letoniji, grupno se zalijeću ka tribinama. Tamo, reprezentativci Crne Gore koji im nešto pokazuju.
Mozak otrovan prosječnom dnevnom dozom informacija na Balkanu prvo je pomislio: „Evo tuče“. Jer što bi inače neka grupa u nacionalnim dresovima u ovoj našoj regiji jurišala ka drugoj grupi koja nosi dresove sa drugačijim državnim obilježjima. Pa još poslije utakmice. I pritom ka rivalu s kojim su nekoliko dana ranije odigrali krajnje neizvjesnu utakmicu. I što bi im, inače, taj rival uopšte mahao sa tribina, pokazivao da priđu (kao da izaziva) i nešto vikao (ne čuje se šta, ali zna se šta se viče sa tribina). I na tom dijelu snimka, posle pauze, ponovo pritiskam „play“. Da vidim opet taj rasplet. I klince koji trče u zagrljaj jedni drugima. Da zajedno proslave pobjedu. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Kao da ne znaju mladi Crnogorci da baš to veče neki urednici tabloida u Srbiji spremaju naslovnu stranu na kojoj će starije Crnogorce proglasiti izdajnicima, jer su poslali jednog izaslanika na godišnjicu obilježavanja „Oluje“ u Hrvatskoj.
I kao da mladi Srbi ne vjeruju patrijarhu da je položaj njihovih sunarodnika u Crnoj Gori kao u doba Nezavisne države Hrvatske. Istina, nije mi prvi put da gledam ovakve prizore omladine koja je „zastranila“. Eto, recimo, koliko prošle godine u ovo doba, na juniorskom šampionatu Evrope u Mađarskoj, košarkašice Hrvatske napravile su „sačekušu“ ispred hotela vršnjakinjama iz Srbije, da zajedno proslave njihov plasman u finale. Nadrealno. Djevojke u crvenim trenerkama sa crnim rančevima na leđima na kojima piše Srbija, grle se sa djevojkama u sivim trenerkama, kojima na leđima piše „Croatia“. I zajedno pjevaju istu pjesmu.
Ej, živote! I sve to samo par dana nakon završetka još jednog rata između Srbije i Hrvatske. Ovog puta – trgovinskog. Dobro, bilo je malo i verbalnog.
Ili, recimo, dvije godine ranije – kadetsko Prvenstvo Evrope u košarci u Litvaniji. Klinci iz Bosne i Hercegovine lavovski se bore protiv domaćina u finalu, a sa tribina ih, okruženi masom Litvanaca, bodre vršnjaci iz Srbije i Crne Gore. Navijaju kao za svoje.
Čovjek ne može da se ne zapita šta je toj djeci u glavi. Pa, prate li ta djeca uopšte vijesti? Gdje se i kako informišu?
Možda su, kao i svi mladi, htjeli da nerviraju starije. Ej, gdje ćeš bolje fore nego da se izgrliš sa „neprijateljem“ i to pred svima. Pa, matorci će iz kože da iskoče.
Ili da zbune zaposlene u tabloidima. Taman kreativci smisle naslov tipa: „Bivša braća (opet) zabila nož u leđa“ ili „Naši brutalno ponizili njihove“, protrljaju rukice i pomisle „Dobro je, sjutra će da plane tiraž“, kad ono – cvrc! Bivša braća se ponašaju kao da to još jesu.
Možda su samo...normalni?
Možda su htjeli da huliganima ogade sport, da ih sklone s tribina. Kako, brate, da psuješ „one druge“ kad se „ovi naši“ grle s njima. Ne ide.
Je li moguće da su jedino oni ozbiljno shvatili političare kad govore da nam je potrebna normalizacija odnosa? Iako ti isti političari ni pod mukama ne bi priznali da navijaju za susjede kad igraju protiv nekih „trećih“.
Na koga su se ugledali, ko su im uzori? Ko im je usadio tu ideju da se komšija poštuje i voli umjesto da se vređa? Ko im je objasnio da sport nije vođenje rata drugim sredstvima? Odakle im hrabrost da se slikaju sa onim „drugima“ zagrljeni i da to posle „kače“ na društvene mreže, rizikujući da im neki „njihovi“ zbog toga zaborave sve sportske uspjehe i zaspu ih uvredama?
Otkud ta potreba da traže sličnosti sa vršnjacima iz susjednih zemalja umjesto da insistiraju na razlikama? Kako to da se tako dobro razumiju, a učeni su da govore različitim jezicima? Kako su razbili stereotipe, predrasude da su „naši“ uvijek dobri, a „njihovi“ ne?
Idu li oni uopšte u kafiće čiji vlasnici tokom velikih sportskih takmičenja goste časte popustom za svaki gol koji primi reprezentacija nekog od susjeda?
Ni nauka vjerovatno još nema odgovor na sva ova pitanja. Sumnjam da bi i oni sami umjeli da odgovore? Djeluje da im je takvo ponašanje prirodno, kao disanje.
A možda tu i nema neke velike misterije. Možda su samo... normalni? Uprkos svemu i svima koji rade na tome da takvi ne ostanu.
I možda, zahvaljujući njima ipak ima nade i za nas ostale. Pod uslovom da je normalnost zarazna. I da se ne preduzimaju epdemiološke mjere.(Al Jazeera)